Osluškujem tonove valcera cvijeća koji me odnose u neko drugo vrijeme. Prisjećaju me na vrijeme privida u kojima sam tražila izvorište ljepote. Vidim siluetu izgubljenu u vrtloženju trenutaka, u vihoru tugaljivih snoviđenja, u oluji ruža. Pitam se jesam li to uistinu bila ja?
Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.
Dotaknuta nebojom, prelamanjem svjetla u titraje prolaznosti, osjetih hladnoću neizvjesnosti. Težak kamen sumnje se kotrljao obroncima svjesti i prijetio gnječem vjerovanja. To je apsurdnost postojanja u vremenu koje nespoznatno protiče kroz mene.
Oćutih snagu lažne samostalnosti u metežu isprepletenih sudbina. Grad u kojem sam rođena se budio mirisom straha koji se kao oblak, sličan skakaču zaustavljenom u pokretu, nadvio nad tren spoznaje. Rađao se bezbojan dan, crne siluete su se probijale kroz bijeli veo i nestajale u magličastim daljinama. Pored mene su korčale sjene sreće koja se krila u neprozirnim oklopima duša koje su tražile spas u zaboravu. Koračala sam besciljno, promatrala ogoljele grane starih kestenova na kojima nije bilo ptica. I one su pobjegle od hladnoće koja je gasila vatru na ognjištima bivanja.
Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam prazninu iz koje sam htjela izaći. Tražila sam san i izgubila se u povorci prosjaka koji su pružali dlanove ka tek naslućenom suncu. Toplo zlato se slijevalo iza horizonta koji je drhturio uzdasima žednih i vapajima gladnih. Uspinjali smo se obroncima neostvarenih želja gurajući svaki svoj kamen sudbine. Iza nas su ostajala neplodna polja razotkrivene tragedije i isušene rijeke neživljenja.
Vrh kojem smo težili je bio skriven u oblaku apsurda koje nismo svjesno spoznavali. Izneneda, kao da je izašla iz zaborava, oživi legenda pred mojim očima.
U oblaku naslutih Prometeja,
vidjeh orlove kako slijeću u magluštinu i izlijeću noseći u kljunu djeliće njegova sna.
Vjetar donese njegov glas,
za vas sam krao vatru bogovima,
zbog vas živim pokoru na stijeni vječnosti, a vi?
Mi smo u sebi ugasili plam vjerovanja, mi bježimo od spoznaje apsurda i tražimo smisao izvan sebe.
Zavoli čovjeka Prometeja u sebi, šapnu mi nutrina, poštuj onaj dio sebe koji ni pod najvećim mukama ne odustaje od želje za ostvarenjem cilja.
Cilj je put, dokaži sebi i drugima da Sizif nije uzaludno živio svoje apsurde, guraj kamen sudbine i ne boj se njegove težine.
Osjetih toplinu nutarnje vatre i pogledah u nebo.
Velika zlatna hostija je probila oblak straha i darovala mi otajsvo samospoznaje.
Iza horizonta svijesti su se objavile oči jantarnog sjaja u kojima vidjeh oslobađanje leptirice iz kukuljice nepostojanja. Uskrsnuće ljubavi iz Letine rijeke zaborava. Spustih pogled u dolinu suza i vidjeh grad u kojem sam rođena okupan toplim zlatom novog praskozorja. Zakoračih sretna u tren buđenja iz bezbojnog tugovanja. Oko mene su koračali ljudi nasmiješena lica, u njihovim očima su se zrcalile kristalno jasne kapi njihova života. Zrak je zatitrao tonovima valcera cvijeća i oblikovao panoramu srca u pejsaž sreće. Cvjećarice su prodavale mirise proljeća, mi smo zaplesali valcer uskrsnuća, zavoljeli dan, misli i sjećanja, dozvolili smo srcima da dišu.
